,,Ja sam ,,žena zmaj”, moj rokovnik je moja biblija. A onda koplas mog tela i psihe preko noći. Doktor mi je rekao: ,,Dobrodošla u perimenopauzu”. Zašto nam niko ne kaže da ovo kreće ovako rano i brutalno?”
Uvek sam mislila da menopauza dolazi onim bakama sa sedom kosom i trajnom, znate ono, sediš, pleteš čarape i ponekad ti bude vruće. Nisam imala pojma da to kreće sa 40, niti samimala pojma da ne udara samo na telo, nego na mozak.
Ja sam PMP Project Managerka. Vodim tim od 20 ljudi. Ceo život sam žena zmaj. Moj rokovnik je moja biblija, nikad nisam zakasnila, nikad nisam zaboravila nečiji rođendan, uvek sam ja bila ta koja drži konce u rukama. A onda, pre šest meseci, magla. Moj fizički i mentalni kolpas. Sećam se tačno tog trenutka. Držala sam prezentaciju važnom klijenu. Gledam u slajd, treba da objasnim strategiju za sledeći kvartal. Otvaram usta i ništa. Praznina. Gledam u ljude, vidim da me čekaju, a ja ne mogu da se setim reči “budžet“. Najobičnije reči “budžet“. Osetila sam kako mi krv udara u obraze. Osetila sam onaj znoj kako mi curi niz kičmu i lepi svilenu haljinu za leđa. Htela sam da propadnem u zemlju. Nekako sam se izvukla, promucala nešto, ali sam u očima male pripravnice videla nešto nalik sažaljenju i to me je ubilo.
Došla sam kući i plakala sat vremena u kolima ispred nje. I to nije bio kraj. Počela sam da zaboravljam gde sam parkirala. Našla sam ključeve od kola u frižideru. Počela sam da vičem na decu zbog gluposti. Onda dođe noć. Budim se u 3 ujutru, mokra kao da me je neko polio kofom vode. Posteljina mokra, pidžama mokra. Smrdim sama sebi. To nije onaj znoj posle treninga, to je neki kiseo, težak miris… miris starenja. Muž spava, diše mirno, a ja sedim na ivici kreveta, menjam majicu po treći put te noći i guglam: ”rani simptomi demencije”. Ozbiljno sam mislila da imam tumor na mozgu ili MS ili tako nešto.
Kad mi je ginekolog rekao da je to je perimenopauza, da hormoni divljaju i estrogen pada, prvo sam osetila olakšanje što ne umirem. A onda sam osetila bes. Zašto nam niko ne kaže? Zašto nas uče o menstruaciji u školi, a niko nas ne pripremi na ovo? Niko ti ne kaže da ćeš se osećati kao stranac u sopstvenoj koži. Da ćeš gledati u ogledalo i nećeš prepoznavati tu ženu koja je otečena, umorna i zaboravna. Pišem ovo samo da znate, ako vam se desi da stanete usred rečenice i da iz čista mira ne znate šta ste hteli da kažete, da pomislite odmah na najgore. Nama ženama je dato da prolazimo kroz pakao o kom se uglavnom priča kroz sprdnju. I to će proći, kažu. Ali dok traje, baš je strašno biti žena.