Kada se plodnost podrazumeva, malo ko govori o hladnim hodnicima klinika, o mirisu dezinfekcionog sredstva koji vam se uvuče u nozdrve i o onom specifičnom strahu koji se meri mililitrima i hormonima. Ovo je priča žene iz Mama & Woman zajednice, o trećem pokušaju i o snazi koja se rađa kad misliš da si potpuno prazna.

ČEKANJE NA RED

Treća vantjelesna. Kažu „treća sreća“, ali meni je ta rečenica uvek zvučala kao loša šala. Prve dvije su me pojele. Nisu mi samo uzele novac; uzele su mi onaj miran san i onaj osmijeh koji sam imala prije nego što sam saznala šta je to AMH, folikulometrija i aspiracija. Ležim na onom stolu, stopala u onim hladnim metalnim držačima, i gledam u plafon. Brojim rupice na bijelim pločicama. Trideset dvije u jednom redu. To mi je postala meditacija dok čekam da mi sudbinu ubrizgaju u matericu.

Osećam se kao da sam samo broj u protokolu, da sam samo pacijentica broj 48 i ništa drugo. „Opustite se, gospođo“, kaže mi sestra, dok joj glas zvuči kao da čita uputstvo za upotrebu mikrotalasne. Ja uvek primetim takve stvari.

Kako da se opustim, bolan? Kako da opustim ijedan mišić kad mi je u stomaku čitav moj dotadašnji život, svaka suza koju sam isplakala u kupatilu da on ne čuje, i svaka marka koju smo prevrnuli preko ruku da platimo ovaj pokušaj? Računam koliko je još rata kredita ostalo, koliko ćemo mjeseci morati da jedemo makarone ako ovo ne uspije, i koga ću više moći pogledati u oči ako se opet pojavi samo jedna crtica.

Moj dragi me čeka ispred. Stoji pored onog koša za smeće, puši jednu na drugu. U grudima mu je isti onaj kamen koji i ja nosim. Mi se više ne smijemo onako kako smo se smijali na Ilidži kad smo tek počeli hodati. Naš brak je postao raspored injekcija i čekanje na red u čekaonici gde sve žene gledaju u pod, jer je tuđi pogled previše težak za nositi.

Ne smijemo se ni pogledati u oči kad izađem. Ako se pogledamo, vidjećemo onaj strah što nas oboje davi, onaj što ti ne da da kažeš „biće sve u redu“ jer si to rekao već stotinu puta i svaki put si slagao. Nije to ko na filmu. 

Vratiš se kući, gledaš u kutije lijekova na komodi ko u neke male bogove koji odlučuju o tvojoj sreći. Svaki odlazak u toalet je ruski rulet. Svaki grč u stomaku je panika. Boriš se, jer ako prestaneš da se boriš, ako nisi majka u pokušaju, jesi li uopšte žena u očima ove čaršije?

A onda, jednog jutra, dok je napolju bila magla toliko da se nije vidjela susjedna zgrada, stojim sa testom u ruci. Ne dišem. Čekam onih par minuta koji traju kao vječnost. I kad vidim tu drugu liniju, blijedu kao prvi snijeg na Bjelašnici, ne vrištim od sreće. Samo sjednem na rub kade i plačem. Ne znam dal plačem za onom ženom koja sam bila prije klinika, za onim parama koje su otišle u vjetar, ili za strahom koji me izjeo. Plačem jer je odustajanje bilo tako blizu, a život je ipak odlučio da zakuca i na naša vrata baš kad sam mu htela prestati otvarati.

Ako tvoj put do deteta ne liči na bajku, ako se boriš sa administracijom ili sopstvenim strahovima dok čekaš u redu – znaj da te razumemo. Tvoje iskustvo je tvoja snaga, a deljenje te snage može biti slamka spasa za ženu koja se upravo sada oseća kao da je samo „broj u protokolu“. Podeli svoju priču, jer u ovoj zajednici tvoj glas vredi više od bilo koje dijagnoze.