Lepa samo na ekranu

Picture of Piše: Anonimna
Piše: Anonimna
Devojka u mraku gleda u telefon koji joj osvetljava lice, dok se na ekranu vidi njen ulepšan portret sa filterima, simbolizujući jaz između društvenih mreža i stvarnosti.

NAPOMENA UREDNICE:

Mama & Woman je siguran prostor. Tekstovi su objavljeni onako kako su stigli do nas – od reči do reči. Bez cenzure i bez redakcijske obrade.
Stalo nam je do autentičnosti, zato zadržavamo svaku reč, svaki uzdah i svaku emociju u izvornom obliku. Vaša iskustva ne treba prepravljati. Ona su savršena u svojoj iskrenosti.

,,Plašim se dana kada ću morati da izađem pred nekoga bez telefona, bez tog svetla koje me pravi onakvom kakva želim da budem, a ne onakvom kakva jesam”

Toliko ulepšavam sebe na socijalnim mrežama da ne ličim na sebe i znam da će sada svi da komentarišu da prestanem da koristim filtere ali to nije tako prosto jer sam se navukla, i sad sam došla do toga da se bukvalno plašim svog lica bez filtera. Imam 23 godine i Instagram imam od osnovne škole, pa od tad do danas ja mislim da nisam okačila jednu jedinu sliku da je stvarno moja, bez da sam je bar malo sredila. Sad imam oko 10K pratilaca na Instagramu a na Snapchatu mnogo više. Na TikToku imala 21K ali sam zaključala profil, jer su počeli da me pronalaze ljudi koji me znaju uživo, kao što su neki iz srednje ili komšije i iz grada pa mi je od toga postalo fizički loše, jer ja znam kako ja izgledam uživo, a šta stavljam online.  Zato ne mogu da podnesem da mi se moja realnost i moje socijalne mreže sudare.

Najgori trenutak mi je kad otvorim kameru i slučajno mi spadne filter znači ono kad se uključi front kamera i meni tih pola sekunde dođe ko da me neko ošamario. Ko da gledam neku drugu osobu, jer meni mozak kaze da to nisam ja, a ja znam da jesam. Ali ja ne mogu više normalno da se slikam i ne znam kako ljudi uzmu telefon i okrenu kameru i samo se fotkaju,  jer ja se odmah fokusiram na sve, pa mi je nos ovakav a oči su mi onakve i koža mi je ovakva, pa vilica i podbradak i obrve,  i onda se uhvatim kako tražim filter koji će da me vrati u verziju mene koja je kao normalna, a meni je normalno postalo ono što nije istina.

I da kažem ja znam da nisam ružna, i svakako da nisam neki monstrum ali ja nisam TO što vidim u ogledalu!!! I ja nisam ona sa filtera na svojim slikama na IG pa mi to smeta do bola. Ja hoću da izgledam kao na Instagramu, pa maštam o tome da dodjem do novca da se operišem i stalno se šminkam i konturišem lice ali nije dovoljno. Pred Novu Godinu se desilo nešto što me baš pogodilo, ali ne dovoljno da prestanem.  Ovako je to bilo, sam srela tetku koja nije iz Beograda u Hangaru. Ona mene nije videla uživo od kad sam bila srednja škola ali me prati na Instagramu. Baš sam se obradovala kad sam je videla jer ne živi ovde. Ona je moderna i  baš onako mladolika i puna života, pa joj priđem sva srećna a ona me bukvalno gleda kao stranca. Kažem joj: Tetka ja sam, a ona onako zbunjeno meni kao: Ju Bože nisam te prepoznala ne ličiš mi na sebe, ali kad je shvatila šta je rekla brzo se ispravila, kao da sam porasla pa se iznenadila. Dok me grlila zagledala se u mene i imala sam utisak, kao da joj mozak ne spaja sliku sa Instagrama i osobu ispred nje. Mene je to toliko udarilo da nisam mogla da dođem sebi, jer sam prvi put videla kako to izgleda u očima nekog drugog, što sam napravila sebi drugo lice na mrežama.

I od tada mi je još gore, jer ja sad znam da nisam samo ja u svojoj glavi odlepila, nego da ljudi stvarno vide razliku, i da to nije više ono malo lepše svetlo, nego da je to preterivanje. Ali ja ne mogu da stanem, jer ja volim društvene mreže i komplimente kad mi neko napiše: wow, ostavi vatricu, kad kažu kako sam lepa, prezgodna i kako sam top. To ti je kao neka hrana i onda kad to nemaš, ti si prazan. Bukvalno sam postala zavisna od toga i od tog osećaja da sam ona koja nisam. 

Ja ne mogu ni u komunikaciju normalno da uđem, niti mogu da upoznam nekog dečka,  jer u glavi imam da će čim me vidi uživo videti da nisam lepa kao na objavama i onda mi blam pa onda ne odem, iako mi se dečko mnogo svidi.

Imala sam čak par puta ponude za neke sponzorisane objave i nije to sad nešto baš veliko, a ja nisam mogla da prihvatim jer ako treba da se pojaviš negde ili ako treba da te neko slika ili da dođeš na događaj ja se zaledim jer znam da ne ličim na sebe. 

Meni je jasno da je ovo bolesno samo ne znam šta da radim jer ne mogu da živim bez mreža, ali ne mogu ni da živim sa tim da se plašim ogledala i ne znam kako da se vratim na svoje lice kad mi je u glavi ono drugo lice postalo ja. Da li je još neko imao ovo da ti filter postane identitet, a pravo lice ti bude kao kazna i ako jeste kako se prestane?

Podeli ovu priču