“Posle više od dve decenije braka, jedan običan nedeljni doručak bio je kap koja je prelila čašu. Sada sa 46 godina konačno učim ko sam ja i kakvu kafu zapravo volim da pijem.”
Nisam znala da toliko volim kafe ujutru dok nisam počela da ih pijem sama, mada imam 46 godina i razvela sam se pre godinu i po dana, pa tek sad počinjem da shvatam koliko toga nisam znala o sebi. Pišem ovo jer pratim MW već dugo, i uvek sam čitala tuđe priče i mislila kako ću jednog dana i ja nešto napisati, pa evo tog dana. Udala sam se sa 22 godine kad sam bila mlada i glupa, mada mi se čini da je to malo gruba rečenica za devojku koja je samo verovala da je zaljubljena. On je bio ekonomista i stariji pet godina, pa je izgledao kao neko ko zna šta radi u životu, a ja nisam znala ništa pa mi je to delovalo privlačno. Neću sad da ga vredjam jer je otac moje dece i nije bio loš čovek u svakom smislu, ali nije bio moj čovek. Ja to sad znam sigurno pošto je petljao sa sekretaricama i to ne jednom, a ja sam to znala i pravila se luda jer sam imala dvoje dece i mislila sam da nemam kud.
Ćerka mi se udala i živi u Sloveniji, a sin živi sa devojkom ovde, pa kad su se oni sredili ja sam ostala u stanu sa čovekom koji mi je bio stranac i pitala sam se svako jutro dokle će to tako da traje. I onda je došla jedna nedelja kad sam otišla u pekaru i prodavnicu pa se vratila kući, i zatekla ga kako sedi u fotelji u pidžami. Neumiven češe prepone i gleda Jovanu Jeremić na televiziji. Kliberi se ii kaže kako bi je omlatio i okrene se meni da me pita kad će doručak. Ja sam stala u dnevnoj sa kesama u rukama i gledala sam ga nekih pet sekundi i to je bilo to.Kao kad ugasiš svetlo, u meni se sve ugasilo prema njemu i te večeri rekla da hoću razvod.
Neću da pišem o razvodu jer je bio ružan i dugo je trajao i to mi nije najlepši period, ali je prošlo, i onda kad je sve završeno ćerka me zvala da dođem kod nje, a sin je nudio da dođem kod njega. Prijateljice su govorile hajde s nama ovamo i onamo, ali ja sam svima rekla hvala i otišla sam sama na more. Prijateljice su mislile da sam poludela, kako ću sama i biću tužna. I možda bi mi i bilo tužno da sam otišla tražeći društvo, ali ja sam otišla da nadjem mir. Uzela sam mali apartman na pet dana i prvog jutra sam sela na terasu sa kafom i niko me nije pitao ništa, niti kad će doručak niti gde mu je nešto, pa sam sedela i gledala u more i plakala, ali ne od tuge, nego od nečega što je jače od olakšanja.
Kad sam prve večeri sama otišla u restoran bilo mi je teško, jer mi je ceo život izgledalo da je to nešto tužno kad žena sedi sama, i gledala sam takve žene i mislila kako su jadne jer nemaju nikoga. A sad sam ja bila ta žena i nije me bilo briga ako me neko gleda, pa sam naručila ribu i čašu vina i jela polako i bilo mi je stvarno lepo. Tu sam negde shvatila, tih pet dana, da ja zapravo ne znam šta volim, jer sam preko dve decenije kuvala šta on voli i gledala šta on gleda, pa nisam ni primetila kad sam prestala da znam šta ja hoću. Sad učim ponovo sa 46 godina šta volim da jedem i kako volim da provodim subotu ujutru, pa volim te kafe same i volim da šetam bez plana i volim da čitam bez prekidanja, i to mi je sve ogromno.