Imam četrdeset godina i živim u Osijeku, sama u malom stanu. Predajem njemački jezik u jednoj srednjoj školi već trinaest godina. Imam mačku, mlađu sestru koja ima dvoje djece i roditelje na deset minuta hoda od mene.

Imala sam petnaest godina kad sam ga upoznala. Bila sam prvi razred srednje škole, on treći. Zvao se T. i nije bio od onih koji su marili za školu. T. je bio jedan od onih dečki koji su znali sve o lemilicama, a ništa o seminarskim radovima. Otac mu je umro dok je bio u petom razredu osnovne; majka je radila kao blagajnica u raznim trgovinama. On je već od dvanaeste popravljao susjedima televizore. Sa šesnaest je zarađivao popravljajući pojačala glazbenicima.

Bili smo zajedno četiri godine. Cijelu moju srednju školu.

Živio je s majkom, bakom i djedom u kući u kojoj je sam uredio sobu i radionicu u potkrovlju. Prvi put kad sam u nju ušla sa šesnaest godina, ostala sam u njoj srcem i glavom sve dok je trajala matura.

T. je već u prvoj godini naše veze počeo govoriti o vjenčanju. Nije se šalio. Doista je to mislio. Govorio bi: „Završit ćeš školu i uzet ću te.“ Imao je sedamnaest godina i bio je čovjek koji je znao što želi. Želio je obitelj. Želio je da mu rodim dvoje djece, da kuham ručak nedjeljom, da imamo malu kuću na rubu Osijeka s vrtom i psom u dvorištu.

U prvoj godini sam mu se smijala. U drugoj sam klimala glavom. U trećoj sam povremeno izgovarala „vidjet ćemo“. A u maturantskoj godini sam shvatila da on to doista planira.

Završila sam srednju, položila maturu. T. je već imao sve isplanirano: ručak za obitelj, vjenčanje u maloj crkvi pored njegove kuće, podstanarski stan koji je već pronašao kod kolege u Donjem gradu. Ja sam se u međuvremenu spremala za prijemni na germanistici. Položila sam. Sjedili smo te noći kod njega u potkrovlju; bio je tako sretan zbog mene. Mislila sam da više neće spominjati udaju, ali on je tada rekao kako je sve smislio. Studirat ću tu, u Osijeku. Vjenčat ćemo se kao što smo planirali. On će zarađivati za nas, a ja ću studirati. Sve je zvučalo savršeno.

Pogledala sam ga. Sjećam se da mi je u tom trenutku sve postalo jasno. T. je bio čovjek koji vjeruje da svaki problem ima rješenje. Žena želi faks – faks je tu, u Osijeku, dok je ona udana. Nije znao da postoje stvari koje se ne popravljaju jer nisu kvar, nego priroda.

„T., ne mogu. Ne želim te povrijediti, ali ne mogu. Ti od mene tražiš da budem obitelj koju nikad nisi imao, a ja imam devetnaest godina. Želim živjeti. Želim otići u Njemačku, želim biti prevoditeljica, želim vidjeti svijet.“

T. je stisnuo usne. Stajao je kao da ga je pogodio strujni udar. Rekao je samo: „Dobro. Ako te to čini sretnom, u redu.“

I to je bilo to. Te sam noći otišla iz njegove sobe pješice kroz Donji grad, plačući cijelim putem.

Dva mjeseca kasnije čula sam da T. odlazi u Dansku. Dobio je posao u tvrtki koja proizvodi audio opremu za luksuzne automobile. T. je bio izvrstan u svom poslu. Otišao je u Aarhus i tamo ostao.

Vidjela sam ga prvi put dvije godine kasnije, kad je došao majci za Uskrs. Prošli smo jedno pored drugoga na Tvrđi, kimnuli glavom i ništa više.

Završila sam fakultet. Otišla sam dva puta na specijalizaciju u Njemačku, jednom u Heidelberg, jednom u Leipzig. Imala sam tri ozbiljne veze. Jednu sa Slovencem na razmjeni, deset mjeseci. Jednu s kolegom germanistom, dvije godine, raspala se jer je on želio djecu, a ja tada nisam mogla. Jednu s Nijemcem, dvanaest godina starijim i oženjenim, koju ne želim više ni spominjati.

Vratila sam se u Osijek u trideset i drugoj godini. Tu sam ostala. Već osam godina.

Za to vrijeme T. je dolazio u Osijek dva puta godišnje, majci u posjet. Uvijek je dolazio s istom djevojkom. Visoka, plava, vitka. Govorili su da je Ukrajinka. Pet-šest godina su bili zajedno, ne u braku, ali nerazdvojni. Priznajem, ponekad bih ga se sjetila i pokušala ga pronaći, ali na fotografijama koje bi zajednički prijatelji objavili, bilo je jasno da nema profile na društvenim mrežama.

A onda je, prije otprilike mjesec dana, na ručku kod mojih roditelja, Sara, moja nećakinja, izašla iz moje djevojačke sobe s čudnim plavim telefonom u ruci. „Tetka, gledaj što sam našla. Što je ovo?“

Bio je to BlackBerry.

Nasmijala sam se; bio je to moj stari telefon. Dobila sam ga od T.-a 2008. godine za rođendan. Plavi, s mehaničkom tipkovnicom i onom malom kuglicom, trackballom. Bio je to skup poklon za ono vrijeme – vrijedio je više nego što je on tada zarađivao. Rekao mi je tada da smo sada na „tajnom kanalu“ jer je BlackBerry imao BBM, poseban, šifrirani messenger. Sestra mi je tada imala dvanaest godina i ulazila mi je u sobu kad god je htjela, čitajući moje SMS-ove na starom telefonu. BlackBerry je riješio taj problem. T. je imao isti, samo crni. Koristila sam ga još dvije godine nakon što sam ga ostavila, dok nije počeo otkazivati. Tada sam prešla na Samsung, a on je završio u kutiji s uspomenama iz srednje škole, gdje je stajao sedamnaest godina.

Iako mi je bilo simpatično vidjeti Saru s njim, nisam joj ga mogla ostaviti za igru. Uzela sam ga.

Donijela sam ga kući. Pretražila sam ladicu s kabelima, onu koju svatko od nas ima – punu priključaka za telefone koje ne posjedujemo već dva desetljeća. Pronašla sam mini-USB i uključila ga. Stavila sam ga puniti, ne očekujući da će se uopće pokrenuti. Spremila sam se za spavanje, izvadila odjeću za posao, i nakon gotovo sat i pol vremena, primijetila sam da se na zaslonu pojavila ona stara ikona. Sjela sam na pod pored utičnice i počela listati. Pažljivo, kao da ću ga pokvariti. Počela sam čitati poruke. Nije ih bilo mnogo, ali u BBM-u se nalazila cijela naša prepiska. Osmijeh mi je zatitrao na licu, cijelo mi je tijelo zatreperilo. Sve se vratilo. Otvorila sam vino, vratila se na pod i počela piti i čitati. Gledala sam slike, snimke… Ispijala sam vino, plakala i smijala se. Ne znam kako, ali palo mi je na pamet provjeriti broj. Ušla sam u WhatsApp, utipkala njegov broj i – bio je tu. Nije imao profilnu sliku, ali je pisalo njegovo ime i status: „posljednji put viđen u 20:53“.

Nasmijala sam se kao srednjoškolka. Prošla je ponoć. Ponesena alkoholom i sjećanjima, fotografirala sam svoj BlackBerry na čijem je zaslonu bila moja slika – smijem se u njegovoj kožnoj jakni, pokisla kao miš na pustom putu u Belišću. Bez trenutka premišljanja, pritisnula sam „pošalji“. Zaklopila sam oči i prekrila usta rukama, kao da me može čuti. Kad sam otvorila oči, vidjela sam dvije sive kvačice. Zatim dvije plave. Pročitao je u roku od minute.

Sjedila sam i piljila u zaslon. Napeta. Pet minuta. Deset. Ništa. Online je, vidim po statusu, ali ne piše ništa. Htjela sam propasti u zemlju. Ispila sam ostatak boce. Žena od četrdeset godina sjedi pijana na podu i šalje fotografiju iz prošlosti čovjeku koji ima svoj život već dvadeset godina. Pritisnula sam poruku i odabrala „izbriši za sve“. Zatim sam blokirala broj.

U tri ujutro, onako pijana, otišla sam u krevet i zaspala kao da sam se s nekim potukla.

Ne znam kako sam preživjela sutrašnji dan. Bila sam mamurna, s onim teškim osjećajem srama koji nije popuštao danima. Šestoga dana, na posljednjem satu, zavibrirao mi je mobitel. Poruka na WhatsAppu s nepoznatog broja s pozivnim +45.

Pisalo je samo: „Hej…“ Tri točkice.

Preblijedjela sam. Učenici su primijetili da mi nije dobro. Rekla sam da moram nakratko izaći. Otišla sam u toalet, zaključala se i sjela na poklopac zahodske školjke. Telefon mi je bio u krilu.

„Hej…“ nakon dvadeset godina. Ruke su mi se tresle.

Otkucala sam: „Hej ti.“ S točkom na kraju. Trebao mi je oslonac u toj rečenici.

Gledala sam kako se pojavljuju tri plave točkice. Pa stanu, pa nestanu. Pa ponovo. Zazvonilo je za kraj sata kad mi je stigla poruka:

„Znači, BlackBerry još radi. Nisi ga bacila. Hvala ti na tome.“

Tada je krenulo. Dopisivali smo se do tri ujutro te noći. I sljedeće. I one iza nje. Pisali smo o svemu. O njegovoj majci koja je umrla prije šest godina od raka, što nisam znala. O njegovoj djevojci, onoj Ukrajinki, s kojom se razišao prije godinu dana jer je ona željela djecu, on se nije mogao odlučiti, pa je ona pronašla nekoga tko je mogao. O njegovu poslu u B&O-u koji ga već umara. O Aarhusu, koji je lijep, ali toliko tih da se čini kao da su svi pomalo umrli, ali se to ne usude priznati.

Ja sam mu pisala o sebi. O Heidelbergu, oženjenom Nijemcu, povratku u Osijek. O školi. O Mici. O Sari.

Negdje treće noći, napisao mi je:

„Znaš da sam i ja gledao naše slike. Imam ih sve, prebacio sam ih na hard disk još onaj prvi mjesec u Aarhusu. Ponekad bih ih otvorio. Ali zanima me zašto si odabrala baš tu sliku. Osim što smo u Belišću pokisli do kože, ne mogu se sjetiti da se tada dogodilo išta drugo važno…“

Umjesto odgovora, rasplakala sam se u krevetu s mobitelom u ruci. Mica je sjedila na mojem trbuhu i čekala da prestanem.

„Ne znam kako ćeš ovo razumjeti, niti kako da ti objasnim, ali vidi… Imam četrdeset godina. Predajem djeci njemački koji ona ne vole, mama mi počinje zaboravljati stvari, sestra ima svoju obitelj. Ja imam Micu, posao, uglavnom dobre dane. Sasvim u redu dane. Ali kad sam vidjela tu sliku iz Belišća, T., sjetila sam se kako miriše tvoja koža. Doista. Miris kože i duhana, tada si pušio onaj Marlboro Light. Bila sam prehlađena tri dana nakon toga, ali to mi je bio jedan od najsretnijih dana u životu. Ja sada imam dobre dane, T., ali se ne mogu sjetiti kada sam zadnji put bila tako sretna. Voljela bih barem na trenutak ponovno osjetiti taj dan. Tu kožu, tu kišu, tu jaknu na svojim ramenima. Znam da zvuči glupo. Ali toliko bih voljela.“

Poslala sam to u dva ujutro. Uslijedila je tišina. Nije odgovarao. Ulazila sam na WhatsApp tražeći one tri točkice, ali ih nije bilo. Samo obavijest o statusu, ali ni riječi od njega. I tako osam dana.

Mislila sam da sam ga uplašila. Pomirila sam se s tim. Što sam uopće mogla očekivati?

Osmoga dana izlazila sam iz škole. Bio je listopad, hladan, s onom sitnom jesenskom kišom. U rukama sam nosila torbu, tri bilježnice i ključeve stana. Spuštala sam se niz onih osam stuba ispred ulaza u školu i na dnu, na pločniku, stajao je čovjek u običnoj plavoj majici.

Bio je mokar. Kosa mu je bila prilijepljena uz čelo. U rukama je držao crnu kožnu pilotsku jaknu.

Stala sam na posljednjoj stubi. Podigao je pogled. Ostario je. Sijede na sljepoočnicama, oči iste kao prije. Koža mu je bila mokra, cijeli je kisnuo. Prišao mi je tri koraka. Raskrilio je jaknu, pružio mi obje strane kao da otvara vrata. Učenici su trčali pored nas bježeći od kiše, neki su nas začuđeno zagledali, ali kiša ih je tjerala dalje.

„Hajde“, rekao je, „obuci je, inače će i ona biti mokra.“

Obukla sam je. Bila je teška i vlažna, mirisala je na njega, na njegovu kožu četrdesetdvogodišnjaka i na duhan, samo mnogo blaže.

Rasplakala sam se tamo ispred škole, s kožnom jaknom preko ramena, dok je on stajao u majici kratkih rukava i kisnuo. Stajali smo tako možda minutu. Tada je rekao:

„Nikad nisam toliko iščekivao kišu, ali želio sam da ponovno osjetiš taj trenutak. Ne mogu ti vratiti taj dan. Ali ti mogu pokušati vratiti osjećaj.“

Ne znam što će biti dalje. On je ovdje deset dana; danas mu je deveti, sutra mora ići. Razgovaramo o tome što ćemo, ali ne možemo to riješiti u tjedan dana. On ima život tamo, ja ovdje, majka mi je u onakvom stanju… Ne znam hoću li ja u Aarhus ili on može u Osijek.

Ali nešto znam. Pitala sam ga sinoć: „Kako je moguće da si zadržao stari broj svih ovih godina?“

Pogledao me preko šalice čaja u mojoj kuhinji i rekao da nije želio imati društvene mreže jer bi, dok ih je imao, stalno ulazio na moje profile ne bi li vidio jesam li barem promijenila profilnu sliku. Stalno se borio sa sobom da mi ne piše. Bilo mu je lakše bez njih. Ali broj je zadržao. Za slučaj da mu se poželim javiti. Nekad. Bilo kad.

Za slučaj, drage moje. Čovjek koji popravlja audio opremu za luksuzne automobile, koji zarađuje koliko nas tri zajedno ne zarađujemo, koji ima stan u Aarhusu i može birati bilo koju ženu, držao je hrvatski broj dvadeset godina – za slučaj.

Pišem vam ovo da znate. Nije istina da je sve gotovo s četrdeset godina. Nije istina da je sve gotovo nakon dvadeset godina samoće. Nije istina da se prošlost ne može vratiti. Vraća se, ali ne onako kako to zamišljate. Ne vraća se kao film. Vraća se kao majica koja kisne ispred škole, kao kožna jakna koja je ležala u Aarhusu osamnaest godina, kao broj koji nitko nije obrisao.

I još nešto. Mica mu se prve noći popela u krilo i zaspala. Mica nikome ne sjeda u krilo. Samo meni.

Ako i mačke prepoznaju, onda nije baš sve na ovom svijetu propalo. Pišem vam ovo da znate.