,,Gleda me tim očima i vidim da ga je sramota. I treba da bude. Kad pokuša nešto da kaže, ja samo izvučem ruku. Nema oproštaja.”
Dvorim ga već tri meseca. Leži u krevetu, nepokretan posle šloga. Ja ga hranim, ja ga presvlačim, ja mu brišem lice. Gleda me tim očima i vidim da ga je sramota. I treba da ga bude. Ceo život je bio ,,gazda”. Lupao šakom o sto. Kad dođe pijan, mi smo bežali u drugu sobu. Nikad nije rekao ni izvini ni hvala. Novac je trošio na kafane, a ja sam krpila deci za obuću. Stalno čujem: ,,Jao, divna si supruga, svaka ti čast kako brineš o njemu.” A ja to ne radim iz ljubavi, jer ljubav je umrla davno, negde između prvog šamara i treće prevare. Radim to jer sam tako vaspitana. Radim to jer sam čovek, a on to nikad nije bio. Ali kad me uhvati za ruku i pokuša nešto da kaže, ja samoizvučem ruku. Nema oproštaja. Ima samo supe i čistih pelena. To je sve što će dobiti od mene do kraja.