,,Radila sam duple smjene, kitila, kuhala do 2 ujutro. Ujutro me dočekao kaos. Svi pokloni otvoreni, čak i moji. Tog dana sam shvatila da sam ovoj obitelji samo sluškinja.”
Ovo se dogodilo prošli Božić, ali i dalje me proganja. Ja sam ta koja radi sve za blagdane. Kupujem poklone, zamatam ih, kuham, kitim bor. Moj muž ne radi ništa od toga. Prošle godine sam bila posebno umorna jer sam radila duple smjene do Badnjaka. Sve sam pripremila, stavila poklone pod bor (uključujući i skupe igračke za djecu i novi sat za njega koji je htio) i legla spavati oko 2 ujutro. Dogovor je bio da čekaju mene da se probudim pa da zajedno otvaramo poklone ujutro. Probudio me zvuk televizora. Bilo je 8 ujutro. Izašla sam u dnevnu sobu i šokirala se. Dnevna soba je bila puna smeća, poderani papir svuda, kutije otvorene. Moj muž i dvoje djece (7 i 9 godina) su sjedili na kauču i igrali se novim igračkama, a on je nosio novi sat. Svi pokloni su bili otvoreni. SVI. Čak i oni moji (dobila sam neki mikser i papuče). Stajala sam tamo u pidžami i pitala Zašto me niste probudili? jer smo se dogovorili. On me nije ni pogledao, samo je promrmljao da su djeca su bila nestrpljiva, nisu mogli čekati da se princeza naspava i da su moji pokloni u kutu. Počela sam plakati. Nije stvar u poklonima. Stvar je u tome da sam ja njima samo sluškinja. Ja sam Djed Mraz koji donese sve, a onda ne zaslužujem ni da vidim njihovu radost kad otvaraju. On je na moje suze rekao da kvarim raspoloženje a Božić je. Otišla sam u sobu i preležala cijeli dan. Nisu ni došli da me pitaju jesam li gladna. Jeli su ostatke od večere i igrali igrice. Tog dana sam shvatila da sam u ovoj obitelji ja nebitna.