,,Te noći me Bog doslovno uhvatio za ruku i doveo pred čovjeka koji je potrošio zadnji novac na taksi da me odveze u samostan na Fruškoj gori, dok sam ja pijana vrištala na njega.”

Još uvijek ne znam je li to bila sreća ili nešto treće, ali znam samo da sam ušla u taj vikend kao jedna osoba, a izašla kao neka koja počinje ispočetka. Imam 26 godina i živim u Vojvodini, a ovo je priča o tome kako sam se probudila u ženskom samostanu na Fruškoj gori s mamurlukom od četiri dana, bez pojma gdje sam ni tko sam. Neću pisati o kojem se samostanu radi jer mi nije do toga da netko provjerava, ali on postoji, i sestre su stvarne i ja im dugujem više nego što ću ikad moći vratiti.

Malo konteksta: od 16 do 21 ja sam bila ono što bi moja baka nazvala izgubljena duša. Crna roba, tattoo pentagrama, ekipa koja ne spava, alkohol i droga i sve što ste zamislili, pa i još malo više. Nisam to radila iz gluposti nego iz boli, ali to sad znam, a tada nisam znala ništa. Brat mi je umro kad sam imala sedam godina, mama se ubila dvije godine kasnije, a otac je bio čovjek pored kojeg si naučio biti nevidljiv ako ne želiš da te boli. Ja sam negdje između svega toga odlučila da ne vjerujem ni u Boga ni u ljude ni u išta i da mi je posve svejedno što će biti sa mnom.

S dvadeset i jednu sam otišla s ekipom na Exit u Novi Sad. Ni sama ne znam točno što se sve događalo tih dana. I onda, četvrtog dana, budim se i gledam u bijeli strop. Tišina i miris tamjana. Sjedim na krevetu u nekoj maloj sobi i kroz prozor vidim samo krošnje i nebo. Prvu sekundu sam stvarno mislila da sam umrla. Nema mobitela kraj mene, nema torbe, ničega mog. Samo nečija majica, deka i ta tišina. I onda uđe jedna monahinja, starija žena, tiha, donese mi čaj i da mi moju robu, poželi mi dobro jutro kao da je najnormalnija stvar na svijetu buditi izgubljene cure s pentagramima u ženskom samostanu.

Brzo navučem svoju robu i krenem bježati iz samostana prema izlazu. Nitko me ne zaustavlja, a u dvorištu na klupi vidim nekog tipa, visok, neuredan i izgleda jednako loše kao što se ja osjećam. Ustane on i kaže mi da se ne brinem, da moja ekipa zna da sam živa i da je mobitel kod njega pa mi ga gurne u ruke. Uzmem mobitel i pitam ga tko je on i što ja radim ovdje, a on me pita zar ga se ne sjećam. I onda mi ispriča kako su se naše ekipe srele na Exitu i da je on primijetio tetovažu pentagrama na mom ramenu pa me pitao što će mi to. Ja sam mislila da se ruga pa sam ga otjerala u tri lijepe, ali nije otišao. Rekao je da ga se to tiče jer je njemu Bog blizak pošto studira teologiju u Beogradu.

Tu sam ja, kaže, počela histerizirati iz čista mira i napadati ga, kako je to glupost i bajka za slabe ljude. Pitala sam ga gdje je bio Bog kad mi je brat umro, kad se mama ubila i kad mi je otac radio to što je radio. Rekla sam mu da ne vjerujem ni u njegovog Boga ni u bilo kojeg drugog i da mu je bolje da ode, a on je samo slušao. I kad sam završila, pitao me je jesam li to ikada rekla direktno. Pitam ja, kome? On kaže: “Bogu”. Ja sam se tu zacijenila od smijeha, onako razvaljena, i rekla da bih mu rado rekla sve što imam u sebi samo kad bi mi se pružila prilika.

On je popio, kaže, više nego što je trebao i negdje u toj logici koja ima smisla samo nakon četiri dana Exita, palo mu je na pamet da me doslovno odvede k Njemu. Potrošio je sav novac koji je imao na taksi do samostana na Fruškoj gori. Kaže da sam cijelu vožnju vrištala i svašta govorila, pa nas je vozač htio izbaciti, ali on je nekako smirio situaciju. Stigli smo pred kapiju u ranu zoru, ja sam počela vikati ispred samostana, pa su izašle sestre. On im je objasnio situaciju koliko je mogao, one su me uzele unutra, a njega ostavile vani jer je samostan ženski. I on je ostao ispred i čekao.

Gledam ga i ne znam što bih rekla. Pitam ga zašto nije otišao, a on mi kaže da nije znao jesam li dobro. I ja sam tu počela ridati, a on me jako zagrlio. Ne sjećam se kad se zadnji put netko tako brinuo kako sam ja. Sestre su mi dale doručak i rekle da mogu ostati koliko god trebam, a on je čekao izvan pa smo taj dan proveli sjedeći vani i pričajući. Popodne smo krenuli pješice prema stanici jer nije imao više ni centa, i čekali smo bus ponašajući se kao da se poznajemo godinama.

To je bilo prije pet godina. On danas predaje vjeronauk u osnovnoj školi ovdje u Vojvodini, a ja ga ponekad gledam dok čita i ne mogu vjerovati da je taj čovjek moj muž. Djeca ga vole jer je ljudina, a ja ga volim jer je jedne noći potrošio zadnji novac da me odveze nekamo gdje neću biti sama. Tetovaže sam skinula laserom kad smo se zaručili. Bila je to moja ideja, ne njegova, jer sam odlučila da više ne želim nositi tu kožu. Ostao je jedan trag na ramenu koji se jedva vidi, i nekad ga pogledam i samo se nasmijem.

Jer hej, ja sam Hrvatica iz Zagreba, odrasla na pentagramima, crnoj robi i mržnji prema svemu što je crkva, Bog i vjera, a završila sam kao žena pravoslavnog vjeroučitelja u Srbiji. I ne samo to, nego stvarno vjerujem da me netko te noći namjerno gurnuo prema tom čovjeku koji je vjerovao u sve ono u što ja nisam, i koji je sjedio ispred samostana i čekao da se ja probudim. Vjerujem da nas je On gurnuo i prema tom taksiju i prema tim sestrama.

Jer da nije bilo te lude noći, ja danas vjerojatno ne bih bila živa. Ili bih bila predozirana u nekom jarku, ili bih si presudila kao i moja mama. Ja ne vjerujem zato što mi je netko rekao da moram, nego zato što sam osjetila spasenje na vlastitoj koži. Osjetila sam kako je to kad te Bog doslovno uhvati za ruku u trenutku kad više nitko, pa ni ti sam, ne polaže nadu u tebe.

I nije bilo lako. On je tada bio na bogosloviji, a ja s prošlošću koju nitko ne bi poželio. Bilo je puno iskušenja i onih koji su pitali: “Pa zar nju, pored toliko naših cura?”. Sumnjali su u moju promjenu i mislili da će mu to uništiti sve, ali ja vjerujem da je Onaj koji nas je spojio te noći nastavio bdjeti nad nama.

Možda sam po rođenju katolkinja, ali u ovoj vojvođanskoj tišini ja sam pronašla svog Boga i svog čovjeka. To što smo uspjeli unatoč svemu, moj je najveći dokaz da čuda postoje. Danas, kad uđem u crkvu, ne vidim samo zidove i ikone. Vidim ono jutro, miris tamjana i tišinu koja me izliječila. Bila sam na dnu, crna i istetovirana od boli, a sad sam žena koja ima mir i koja vjeruje da nas On ne ostavlja same, čak ni kad mi ostavimo Njega.