Ovo je istinita priča žene iz Mama Woman zajednice, koja je u trudnoću ušla zdrava, mirna i s poverenjem u sistem. Koja je verovala da je izabrala sigurnost. I koja je porođaj dočekala spremna, ali ne i ono što je usledilo posle.

Ovo nije tekst o teorijama, statistikama ni tuđim mišljenjima. Ovo je lično iskustvo porođaja koji je ostavio trajne posljedice, na dete i na majku. Ovakve priče ne smeju ostati neispričane.

POROĐAJNA TRAUMA

Muž i ja nismo imali djecu 2.5 godine i radovali smo se svakoj pomisli da nas Bog obraduje jednom bebicom. Nakon nekog vremena pojavile su se i te dvije crtice koje smo željno iščekivali, i potekle su naše suze radosnice. Moja trudnoća je svih 9 mjeseci protekla uredno, beba je bila živa i zdrava, a takođe i ja. Za svoj prvi porod sam izabrala privatnu polikliniku. Zbog lošeg iskustva moje sestre, koja je umalo podlegla zbog sepse, nisam se usudila poroditi se u državnoj bolnici. Svi su hvalili tu privatnu polikliniku, a ja sa željom i brigom za sebe i svoju bebu da prođemo što bolje, izabrali smo njih. Međutim muž i ja nismo ni očekivali da će ubrzo porod biti naša noćna mora, zahvaljujući njima. 

Jedna od najpoznatijih doktorica, koju kad pretražujete na Googlu, izbaciće Vam da je heroina koja je pomogla tokom rata u Bosni i Hercegovini da se spase trudnice, naročito u Srebrenici. Izabrali smo nju jer je po glasu bila najbolja. Pri samim kontrolama nije mi djelovala da je sigurna da ona to može. Često bi mahala glavom lijevo ili desno, kao da nešto nije u redu. Dobila sam već taj strah da će nešto krenuti po zlu, međutim prepustila sam sve Božijim rukama. 

Došao je i taj dan. Pregled je prošao u redu. Rekla je da sam otvorena 3.5 cm i da bi se mogla poroditi taj dan ali da ipak nije sigurna. Dala mi je gel koji bi pokrenuo brže kontrakcije uz pitanje : “šta ti misliš da ti dam ovaj gel” – da naglasim, prvi put sam trudnica i uskoro porodilja i nisam ništa znala o tome. Preporučila mi je da ništa ne jedem, i da šetam 2h. Onako izmorena se vraćam nakon 2h šetnje kod njih po preporuci, da bi me poslali u sobu i tu mi već puca vodenjak. Kontrakcije su počele i  muž mi je bio podrška. U par trenutaka rekla sam da neću moći ovo izdržati i da ne bih mogla prirodno roditi. Međutim rekli su da ja to mogu i moram. 

Doktorica je povremeno dolazila da me obiđe i faktički me “rovila” rukom kako bi me proširila – mnogo bolno iskustvo. Dok muža nije bilo na trenutak, sestrica je došla do mene i dala mi pregršt papira da potpišem uz riječi pozuri trebaš to potpisati dok se nisi porodila. Nisam stigla ništa pročitati, ali poslije sam saznala da su se u tom papiru nalazila upustva i upozorenja da ako se bilo šta desi oni nisu odgovorni. Pitala sam se zašto mi to nisu dali odmah da me upute, već su mi dali samo cjenovnik usluga koje pružaju i papir za avans kojeg smo dali prije poroda. Prije samog poroda ulazile su pojedine doktorice koje bi se zezale na račun mog polog organa. Takođe sam primila epidural nakon kojeg nisam mjesec dana osjećala lijevu nogu i lijevu stranu leđa. 

Porod je počeo i muž i sestrica su me odveli do porođajne sale, iako ja noge nisam osjetila, kao da su bile drvene. Iako nisam imala ni trunku snage, trudila sam se surađivati i “gurati” kako bi se izrazila po njihovom rječniku. Međutim, uz par mojih napona doktorica je vidjela da neće moći prirodno, ali ništa ne poduzimajući, tjerala me da guram stajući iznad mene da se patim i uz riječi “Guraj, tvoja beba će umrijeti”. I tako je i bilo. Zamislite te riječi, a ja ni trunku snage nisam imala, ubila me je u pojam. 

Moja beba se rodila mrtva jer je zastala u kanalu, na samom porodu gdje ja nisam mogla prirodno da rodim. Zatim je došao doktor koji se celim svojim tijelom i snagom navalio na moj stomak i tako su mi bebu izgurali. U tom trenutku sam mislila da ću umrijeti od bolova. Nisam disala. Svaka majka sanja da čuje plač bebe koju je nosila 9 mjeseci, međutim moju Emmu su izvadili ljubicastu, plavu, bez plača, bez otkucaja srca, na jednom stolu su mene ušivali, a na drugom stolu do mene su moju Emmu oživljavali. Međutim kako nisu dobili zadovoljavajuću srčanu akciju, uputili su je hitno na državnu bolnicu, gde su je takođe i tu oživljavali. 

Emmi je stao mozak. Ostala je bez kisika, ali zahvaljujući državnoj bolnici, spasili su je i dali su sve od sebe. Emma je uz Božiju i doktorsku pomoć preživjela. Međutim ta ista doktorica na glasu, kad ju je izvlačila iz mene, povukla je ispod pazuha i čitavu desnu ruku joj trgnula toliko da moja Emma ima danas paraliziranu ruku brahijalni pleksus teška pareza, i takođe uz dijagnoze Hie i Hic apgar scor .0/3. Jedva preživjela još uvijek se mučimo po terapijama da bi ona ozdravila. A privatna poliklinika neće ni da čuje za nas, iako sam bila njihov pacijent, gdje su mi bebu zdravu i pravu napravili invalidom. Dok sam bila u sobi u toj poliklinici i čekala da mi jave šta se dešava sa mojom bebom, ta doktorica je došla i rekla ‘’tako je kako je’’ i završila smjenu. Otišla je kući i nastavila živjeti svoj život bez trunke krivice što se moja Emma rodila na tako koban način, zahvaljujući baš njoj. 

Eto to vam je moja priča. Ja sam psihički loše zbog svega što sam prošla. Moja beba se oporavila neurološki, ta rukica nam ostaje da se oporavi jođ, ali opet kažem samo nek je ona nama preživjela. Ne bih voljela nikome ovo iskustvo, a naročito prvi porod, prvu sreću koju čekate 9 mjeseci da vidite i zagrlite. Ja njima nikad neću moći oprostiti, a naročito će me scenarijo proganjati kad sam došla taj dan poslije poroda kući praznih ruku, bez svoje bebe, gdje sam muža zatekla kako gleda u krevetić i plače grohotom, jer je krevetić sklapao sa osmijehom očekujući našu Emmu da će tu spavati i da ćemo je donijeti iz porodilišta. Ja nisam od prvog dana poroda posustala i od prvog dana sam na nogama, svaki dan sam svoju bebu odlazila vidjeti, naravno pomišljali smo na tužbu, ali kad advokatima kažemo koja je privatna klinika u pitanju, niko ne želi da nas zastupa, jer su povezani sa državom i politikom i niko se ne usuđuje protiv njih.

Ako nosiš priču koju nikada nisi ispričala do kraja – nisi sama. U Mama & Woman zajednici žene dele svoje priče i nailaze na podršku bez osuđivanja.